Varaždin

Varaždin se prvi put spominje u pisanim izvorima 1181., a 1209. kralj Andrija II. dodjeljuje mu povlastice slobodnog kraljevskog grada. Naselje se razvijalo oko Starog grada koji danas dominira gradom karakterističnim izgledom nizinske renesansne tvrđave na vodi. Krajem 14. stoljeća utvrda je u posjedu grofova Celjskih. Njihovim izumiranjem sredinom 15. stoljeća grad je pripao J. Vitovcu, a potom Ivanišu Korvinu i njegovoj udovici Beatrici Frankapan. Od sredine 16. stoljeća njime vladaju grofovi Erdődy. U Varaždinu je sredinom 18. stoljeća bilo sjedište upravnih institucija Banske Hrvatske, Banskoga suda, a od 1767. i Hrvatskoga kraljevskog vijeća. Varaždin pomalo gubi svoju vodeću poziciju nakon velikog požara 1776. kada sve pravne i političke funkcije sele u Zagreb. U Varaždinu je 1510. umrla Beatrice Frankopan te je Juraj Brandenburški darovao 1523. Varaždincima prvu kamenu kuću koja je postala gradska vijećnica, sjedište gradskog magistratuša odnosno rihtara.  Varaždinski je Stari grad imao brojne vlasnike, ali je najdulje ostao u posjedu obitelji Erdődy, sve do 1925. kada postaje općinsko vlasništvo i prostor gradskog muzeja. Varaždinski Stari grad složeni je i veliki zidano-zemljani obrambeno-rezidencijalni kompleks gotovo kvadratnog tlocrta. Čitavim kompleksom snažno dominira unutrašnja utvrda, koja se sastoji od zasebno utvrđene jezgre s dva snažna rondela i velikoga utvrđenog dvorišta pravokutnog tlocrta.