Brinje

Brinje (Brignia, Brigna, Bregna, Prundleyn) je frankopanski grad s trgovištem uz cestu koja je vodila iz Senja preko Vratnika u Modruš. Mjesto Brinje prvi se put spominje u jednom dokumentu Bartola VIII. Frankopana iz 1343. (Miletić i Valjato Fabris, 2003: 9). Bartol je imao dva sina: Stjepana i Anža (Ivana V.). Anž je naslijedio Brinje, a Stjepan I. Modruš. Utvrda u Brinju, za koju se od 18. stoljeća uvriježio naziv Sokolac, prvi se put spominje 1411., kada se u njemu sastaju Nikola IV. Frankopan i Ivan Nelipić, vjerojatno kako bi dogovorili zaruke Nikolina sina Anža i Katarine, kćeri Ivana Nelipića. Sljedeće godine u Brinju kao gost boravi i sam kralj Žigmund, a iz Brinja 1385. polaze i poslanici koji kreću na put u Francusku kako bi doveli orleanskog vojvodu Ludovika za supruga kraljici Mariji. Sam grad sastojao se od branič-kule, stambenog dijela – palasa i kapele sv. Trojice. Kapela je dvoetažna s potkrovljem obrambene namjene (Horvat, 2014: 179). Građena je od klesanaca u gotičkom stilu. Đuro Szabo, poznati konzervator i povjesničar umjetnosti početkom 20. stoljeća opisuje kapelu: Tlocrt joj je naskroz nepravilan. Kapela ima tri sprata. Srednji je sprat prava kapela; rebra, okvir vrata, kružište prozora i doprozornici izvedeni su neobičnom pomnjom, a sve upućuje na kasnije gotsko doba. I donja je prostorija svođena, strijelnica pokazuje, da se i tu pomišljalo na obranu, dok je gornji sprat s ovećim otvorima udešen lih za obranu. Sva je kapela građena od kamena. Izvana je u znatnoj visini kordonski vijenac oko cijele građevine, a rubovi su njeni napose pojačani. U svem je ta kapela jedinstven spomenik graditeljstva, napose graditeljstva Frankopana (Szabo, 1920: 195). O tome svjedoče i u kapeli sačuvani grbovi Frankopana i Gorjanskih, koji čuvaju sjećanje na donatore, slavnog Nikolu IV. i suprugu mu Doroteju. Nakon smrti Nikole IV. Brinje 1432. nasljeđuje sin Bartol IX., koji je imao sinove Ivana VIII., koji je naslijedio Brinje i Nikolu VI., koji je naslijedio Tržac. Kad se knez Stjepan zbog osmanske opasnosti obratio Veneciji za pomoć, kralj Matija Korvin oduzima 1469. Frankopanima Senj i dio Vinodola, a kraljeve čete pod vodstvom bana Ladislava Egervárija zauzimaju Brinje. Gradom od tada upravljaju kraljevi kaštelani, a ubrzo je na tom području osnovana i Senjska kapetanija. Nakon smrti Matije Korvina Frankopani ponovno dolaze u posjed Brinja, i to sinovi Iva- na VIII. (umire 1514), Krsto I. (umire 1530) i Vuk. Vuk Frankopan ipak nije više mogao samostalno braniti grad, pa ga najprije 1531. ustupa caru na čuvanje, ali već 1536. Frankopani ga u potpunosti gube jer Brinje ulazi u sustav krajiških utvrda (Miletić i Valjato Fabris, 2003: 11). Vukovom smrću 1546. ugasila se i loza Frankopana Brinjskih. Brinje je krajiška utvrda sve do prestanka osmanske opasnosti, kada je sredinom 19. stoljeća u potpunosti napuštena. Nedaleko od Brinja Frankopani su, kao administrativno  i upravno središte podigli i utvrđeni grad Jelovik, koji dominira istočnom stranom brinjskog polja, a nalazi se iznad sela Pađeni, s lijeve strane ceste za Letinac.