Trsat

Trsat je ime srednjovjekovne utvrde (Trsatska gradina) i mjesta smještenog na brdu iznad Rječine, u neposrednoj blizini nekadašnje Rike sv. Vida. Od 1225. do prve polovice 16. stoljeća Trsat je kao dio Vinodolske župe u posjedu Frankopana. Kao zasebna općina imao je svoga suca, satnika i župnika (plovana), čija je dužnost bila da zastupaju Trsaćane. Prvi put Trsat se spominje 1288. u Vinodolskom zakonu, a predstavnici “grada” kod donošenja zakonika u Novome su plovan Vazmina, satnik Nedrag, sudac Dominik i Vika. Nedugo poslije ponovno se spominje Trsat. Legenda kaže da su 10. svibnja 1291. godine, u doba kneza Leonarda Frankopana, anđeli na Trsat spustili Svetu kuću iz Nazareta, u kojoj je Mariji bila objavljena Blagovijest, u kojoj je živjela sa sv. Josipom i u kojoj je odrastao Isus. Tri godine poslije kućica je nestala i pojavila se u Loretu, koji postaje njezina konačna destinacija, a na Trsatu na mjestu Svete kućice podignuta je kapela. Kako je tada frankopanski grad izgledao, ne znamo, ali kao i sve onodobne utvrde, što je Trsat i bio, najvjerojatnije je imao branič‑kulu okruženu bedemom i ugaonim kulama s mogućim stambenim dijelom (Gigante, 1913: 52). Početkom 15. stoljeća dolazi Trsat na kraće vrijeme u posjed grofova Celjskih kao dio miraza Elizabete, kćeri Stjepana Frankopana i Katarine od Carrare, koja se udala za Fridrika II. Celjskog. Brak je od početka bio nesretan. Rodila mu je sina Ulrika II. (1406–1456); svađali su se i mirili, a jedne noći Fridrik ju je na spavanju usmrtio nožem da bi se oženio nižom plemkinjom Veronikom Desinić. Ogorčen nećakinjinom smrću knez Nikola IV. napao je Fridrika Celjskog i vratio Trsat, Bakar, Bribir i dio Krka, koje je ovaj po ženi držao. Obiteljskom podjelom frankopanskih imanja 1449. Trsat je pripao knezu Martinu IV. Frankopanu, koji je bio velik donator crkve te su ga suvremenici nazvali Pobožni. Martin IV. Frankopan umro je 1479., a kako nije imao izravnih nasljednika, sve je svoje gradove nakon smrti ostavio hrvatsko-ugarskom kralju Matiji Korvinu. Frankopanima vraća Trsat 1509. knez Bernardin uz pomoć hrvatskoga bana Andrije Bota, protjeravši iz grada Mlečane, koji su ga privremeno zauzeli. Nasljednici kneza Bernardina Frankopana su maloljetni unuci, Stjepan i Katarina, čiji je skrbnik car i kralj Ferdinand I. Habsburg. Trsatska utvrda nikad nije predana nasljednicima, već postaje dijelom carske obrambene linije kojom upravljaju namjesnici i zakupci (Nikola Rauber, Gašpar Raab, Gašpar Knežić, Franjo Knežić). Potkraj 18. stoljeća (1778) Trsat je odlukom carice Marije Terezije došao pod upravu kraljevskoga grada Bakra, da bi ga 1827., posredstvom riječkoga veletrgovca Andrije Ljudevita Adamića, kupio grof Laval Nugent-Westmeath i obnovio ga u neogotičkom stilu prema nacrtima mletačkog arhitekta i kipara Giacoma Paronuzzija. Podno utvrde je župna crkva sv. Jurja, izvorno srednjovjekovna, proširena 1660. Od Rijeke prema Trsatu vode stube koje je 1531. počeo graditi uskočki kapetan Petar Kružić; imaju barokni ulazni trijem i niz hodočasničkih kapelica. Na mjestu kapele posvećene uspomeni na Svetu kućicu podignuto je marijansko svetište. Crkvu Majke Božje Trsatske i samostan u koji je doveo franjevce dao je izgraditi 1453. uz papinu suglasnost Martin IV. Upravo tu crkvu Frankopani su najčešće birali za svoje posljednje utočište, pa se u njoj nalaze grobnice Martina IV., njegove žene Doroteje, Bartola X., Nikole VI. Tržačkog i njegove žene Elizabete Petheö de Gerse te Nikole IX. Posredovanjem braće Nikole i Ivana Frankopana papa Urban V. poslao je iz Rima na Trsat 1367. čudotvornu ikonu, gotički poliptih sa središnjim prikazom Bogorodice s Djetetom. U samostanskoj riznici može se vidjeti relikvijar Barbare Frankopan, moćnik u obliku stabla koji se sastoji od 32 pozlaćena srebrna okova u koje su pohranjene svetačke relikvije (15./16. st.) i mali molitvenik Ane Katarine Frankopan “Raj duše”, koji je priredio Nikola Dešić, a tiskan je u Padovi 1560. godine.