Hrvatska Kostajnica

Hrvatska Kostajnica grad je u jugoistočnom dijelu središnje Hrvatske, u Sisačko-moslavačkoj županiji, na samoj granici s Bosnom. Smještena na rijeci Uni, oduvijek je bila prirodno prometno čvorište putova koji povezuju središnju Hrvatsku s Bosnom i Dalmacijom, odnosno područje Banovine i Pounja s Posavinom. Srednjovjekovna Kostajnica (Koztainicha, Kozstanicha, Kaztanicha, Coztanycha, Costgnanice) nalazi se na području nekadašnje župe Gora, potom Dubičke župe, a ime grada dovodi se u vezu s riječi kostan, kostanj, odnosno pitomim kestenom koji raste u okolici i u čiju se čast posljednjih dvadesetak godina tijekom drugoga vikenda u listopadu održava Kestenijada, popularna manifestacija branja i kušanja proizvoda od kestena. Kostajnički Stari grad smješten je na unskom otoku te je jedini takav sačuvani srednjovjekovni grad u Hrvatskoj koji se postupno transformirao u kaštel. Podgrađe se razvilo u neposrednoj blizini, na lijevoj obali Une, istočnije od današnjega središta koje nastaje tijekom baroka doseljenjem novoga stanovništva iz Bosne na oslobođeno područje. Toponim Kostajnica prvi se put spominje 1240. i vjerojatno je posjed utvrđenoga grada Dubice, da bi oko 1242. prešao u vlasništvo slavonskoga plemića Herenka, što potvrđuje i isprava iz 1258. hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. (Slukan Altić, 2003: 2). Herenka nasljeđuju njegovi sinovi Marin, Petar i Ivan; Petar se titulira kao knez, a njegov sin Dionizije koristi se u plemićkom pridjevku imenom Kostajnica, te ih se smatra prvim knezovima Kostajničkim. Smrću posljednjega, kneza Nikole 1412., Kostajnica dolazi u posjed plemića Lipovečkih. Nasljednica Ivana de Mutine Lipovečkog, Jelena, udaje se najprije za susedgradskoga vlastelina Ladislava Tota, u čijem je vlasništvu Kostajnica sve do njegove smrti 1436. ili 1437. godine. Jeleninom ponovnom udajom vlasnička prava prenesena su na drugog supruga, Martina IV. Frankopana. Nakon Jelenine smrti Martinu je kralj Ladislav 1455. potvrdio njegova prava na Kostajnicu, odnosno utvrdu (castellum, od sredine 15. stoljeća castrum) na unskom otoku s podgrađem, trgovištem (oppidum) na lijevoj obali rijeke Une. Grad je Martin 1471., uz doživotno zadržavanje vlasti, dao Ivanu Bevenjudu za 4.000 florena kao nagradu za dotadašnju službu (Škiljan, 2008: 106). Kratko vrijeme nakon Martinove smrti Kostajnica je odlukom Matije Korvina posjed despota Vuka Brankovića, da bi je 1492. Bevenjudi (Benvenjudi) prodali banu Ladislavu Egerváriju zajedno s tridesetak sela u njezinu posjedu. Oko 1513. Kostajnica je u posjedu Vranskoga priorata, na čijem je čelu hrvatsko-dalmatinsko‑slavonski ban Petar Berislavić koji je, zbog pobjede nad Osmanlijama kod Dubice, imenovan vranskim priorom i dubičkim županom. Upravitelj Ivan Tahi 1528. založio je Kostajnicu Nikoli Zrinskom, a potvrdom kralja Ferdinanda I. Habsburškog 1541. ona prelazi u njihovo trajno vlasništvo i razvija se u najvažnije trgovište posjeda Zrinskih u Pounju. Već 1556. Kostajnicu su osvojili Osmanlije te ona ostaje pod njihovom vlašću do 1688. kao značajno vojno uporište i sjedište kadiluka. Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699) utvrđena je granica između Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije na rijeci Uni, pa Kostajnica postaje  pogranično mjesto u sastavu Banske krajine. U 18. stoljeću sjedište je Kostajničke kapetanije, a od 1777., kada dobiva status vojnoga komuniteta, to je slobodni krajiški grad sa sajamskom povlasticom. Razvojačenjem Banske krajine 1871. Kostajnica postaje grad. Grad je teško stradao u Domovinskom ratu (1991–1995). U blizini Kostajnice na brdu Čukur nalazi se spomenik “Slomljeni pejzaž” (Petar Barišić, arhitektonski studio NFO), koji prikaze fotografski objektiv s napuklom lećom u spomen na Gordana Lederera, koji je ubijen snajperskim hicem 10. kolovoza 1991. dok je za Hrvatsku radio‑televiziju snimao prilog s ratišta.