Domicilno je područje knezova Krčkih otok Krk, gdje se javljaju početkom 12. stoljeća. Prvi među knezovima spominje se, dotad nepoznati, Dujam I., koji je oko 1118. kao mletački vazal primio kneštvo i otok Krk u posjed. Među hrvatskim povjesničarima prevladava mišljenje da Knezovi potječu s otoka Krka, iz vrbničkoga područja, gdje su, kao predstavnici autohtonog plemstva ili udomaćeni potomci dalmatinskih velikodostojnika kralja Zvonimira koji su doseljeni na područje oko Vrbnika u drugoj polovici 11. stoljeća, imali kaštel Gradec i dobra na Rovozniku. Upravljanje otokom nakon smrti prvoga poznatog kneza Dujma I. 1163. nasljeđuju sinovi Bartol I. i Vid I. Očigledno je obitelj bila veoma sposobna i poduzetna te je vrlo brzo s otoka svoje posjede proširila i na susjedno kopno. Već najmlađi Dujmov sin, ili po nekim povjesničarima nećak, Bartol II. Krčki, za vojnu službu kod hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. dobiva 1193. kao nasljedno leno Modrušku županiju. Uspješno manevrirajući u službi pod mletačkim, ugarskim, a doskora i habsburškim gospodarima knezovi Krčki postaju jedna od najuglednijih i najbogatijih velikaških obitelji koji su svojom imovinom, često i novčano pomagali i same hrvatsko-ugarske vladare.

Dominacija obitelji službeno je potvrđena kada je Ivan V. kao pristaša kralja Žigmunda zbog svojih zasluga dobio Cetin i područje oko Klokoča te je 1392. imenovan hrvatsko‑dalmatinskim banom. I njegov sin Nikola IV. (1352–1432) postavljen je 1426. za bana, a kao jedini nasljednik ujedinio je sva porodična imanja (Krk s otokom, Senj s kotarom, župe Gacka, Vinodol, Modruš, Drežnik sa Slunjem, Cetinje s kotorom Klokočkim) te je doveo vlast Frankopana do vrhunca. U renesansnom ozračju, prvi se počinje nazivati Frankapanom – “mi knez Mikula de Frankapan” te mu je i papa Martin IV. potvrdio srodstvo s rimskom obitelji Frangipani i dodijelio novi grb: štit s dva uspravljena zlatna lava na crvenoj podlozi kako lome kruh, a koji Frankopani često koriste i u kombinaciji sa starim grbom: zlatnom šesterokrakom zvijezdom na gornjem, crvenom polju štita. U dokumentima njihovo je prezime bilježeno u različitim oblicima: Francapani, Frangapani, Frangepani, Frangipani, Franepani, ali posljednji predstavnici roda, Ana Katarina i Fran Krsto najčešće koriste modificirani i u usmenoj tradiciji sačuvani oblik Frankopan.

Nikola IV. bio je, osim posjedima, bogat i djecom, što je dugoročno vodilo slabljenju frankopanske moći. Nedugo nakon njegove smrti, već 1449., dolazi do podjele frankopanskoga posjeda i zasnivanja osam grana obitelji, među kojima se ističu tržačka, ozaljska, modruška i cetinska loza. Daljnjem cijepanju posjeda pridonijeli su sukobi s vladarskom kućom i nesloga među nasljednicima.

Jedan od najmoćnijih Nikolinih sinova bio je Ivan VI. Anž, vitez danskoga kralja Erika VII. I hrvatsko-dalmatinski suban koji je ženidbom s Katarinom proširio frankopanske posjede i na Nelipićevu baštinu. Nelipići su bili jedna od najznačajnijih velikaških obitelji na području Hrvatskoga Kraljevstva. Njihovo matično područje bila je utvrda Kamičac na Krki, odakle su se proširili na područje između rijeka Krke I Cetine. U prvo su vrijeme bili podanici knezova Bribirskih. Nakon poraza Mladina II. Bribirskog vojvoda Nelipac II. preuzima vlast u Kninu (1322), ali nakon njegove smrti (1344) udovica mu Vladislava, iz roda Kurjakovića, morala ga je predati kralju Ludoviku I. Anžuvincu zajedno s drugim gradovima (Počitelj, Srb, Ostrog I Unac). Zauzvrat kralj im je potvrdio Sinj, Cetinsku županiju, Brečevo s poljem I Kamičac. Nelipčev sin Ivan za vjernu službu kralju i uspješnu borbu protiv Mlečana imenovan je knezom Sane i Vrbasa te je dobio Novi na Neretvi i Imotski s Humskim kneštvom. Ivanov sin Ivaniš, Katarinin otac, proširio je posjede na Klis i Omiš, a u nekoliko je navrata biran za kneza Šibenika,Trogira i Splita. Kako nije imao muških nasljednika, uz suglasnost kralja Žigmunda Luksemburškoga, sva svoja imanja ostavlja Katarini i njezinu mužu, Ivanu VI. Frankopanu, kojega je I posinio. Međutim, nakon Ivaniševe smrti kralj Žigmund traži od Frankopana Nelipićevu baštinu. Kako je Ivan VI. odbio predati gradove, kralj ga proglašava odmetnikom i lišava banske časti te šalje na njega vojsku novoimenovanoga bana Matka Talovca. Utaboren u Klisu, Anž je bio spreman na pomirbu, ali je iznenada umro (1436). Njegova udovica Katarina predala je kralju gradove Klis, Sinj i Omiš, baštinu Nelipića.

Istodobno granice frankopanskih posjeda sve više i sve češće ugrožavaju nadiruće snage Osmanskoga Carstva koje je 1463. pokorilo Bosnu te su Frankopani, u nemogućnosti da se samostalno obrane, prisiljeni redom napuštati svoje granične posjede. Dio tih posjeda, kao i sam Senj 1469. godine, prisvojio je kralj Matija Korvin kako bi organizirao Vojnu krajinu kao granično područje.

Među posljednjim značajnim Frankopanima ističe se Bernardin Ozaljski (1453–1529), koji je svoj položaj dodatno ojačao ženidbom kćeri Beatrice s hercegom i banom Ivanišem Korvinom,  izvanbračnim sinom hrvatsko-ugarskog kralja Matije. Bernardinov život obilježila je uporna borba, diplomatska, politička i s mačem u ruci, kako bi zaštitio svoje posjede i odupro se nezaustavljivim napadima osmanskih snaga. Nakon poraza hrvatsko-ugarske vojske na Krbavskom (1493) i Mohačkom polju (1526) Frankopani gube posjed za posjedom, a Hrvatska je svedena na “ostatke ostataka nekoć slavnoga kraljevstva” – reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae. Stalna borba i sve veća neimaština pogodili su rod Frankopana, a pomoći niotkuda. Bernardin je nadživio svu svoju djecu. Imovinu je ostavio unuku Stjepanu IV. (III.) koji, kao posljednji muški član ozaljske loze, umire 1577. bez nasljednika. Usprkos protivljenju ostalih Frankopana sve njegove posjede nasljeđuje sestra Katarina, odnosno njezin muž Nikola IV. Zrinski Sigetski, što je prouzročilo stogodišnje razmirice između dviju obitelji koje su se stišale tek brakom između Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog.

Kako je u bitki na Mohačkom polju pri bijegu skončao posljednji hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Jagelović utopivši se u rijeci Čelej, prestala je i personalna unija Hrvatske i Ugarske. Na upražnjeno vladarsko mjesto već je iduće 1527. godine na saboru u Cetinu, na posjedu Jurja Slunjskog, većina hrvatskih plemića izabrala Ferdinanda I. Habsburškog za kralja pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njezine stare pravice i slobodu. Tako je započela vladavina Habsburgovaca koja će trajati gotovo četristo godina, sve do kraja Prvoga svjetskog rata 1918. godine.

Od brojnih Frankopana u 17. stoljeće ušla je samo tržačka grana obitelji, sinovi Gašpara Frankopana i Katarine Lenković: Juraj III., Nikola IX. i Vuk II. Krsto Frankopan. U nazivu najdugovječnije, tržačke loze otkriva se stari grad imenom Tržac, smješten nedaleko od Cazina u Bosni i Hercegovini. Knez Juraj III. preselio se u Kranjsku, a Nikola IX. i Vuk II. Krsto usprkos oslabljenoj gospodarskoj moći i svega nekoliko preostalih imanja imaju i dalje važnu ulogu u javnom životu Hrvatske. Nikola IX. (1584–1647) postaje 1612. godine kapetan Senja, ali se već 1614. odriče kapetanske časti i povlači u Novi (Vinodolski) braneći ga od mletačkih napada. Osnovao je zavod Frangepaneum u Zagrebu za školovanje hrvatskih pitomaca i ostavio legat kojim je proširen trsatski samostan. Vuk II. Krsto (1578–1652) cjelokupnu je svoju karijeru vezao uz Vojnu krajinu. Bio je kapetan u Tounju (1605), zapovjednik u Modrušu (1612), ogulinski kapetan (1611–1622), namjesnik Hrvatske krajine (1619–1626), veliki senjski kapetan (1623–1624), general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine (1626–1652) te tajni carski vijećnik i komornik Opavskoga vojvodstva u Šleskoj. S djecom Vuka II. Krste Tržačkog nestaje rod Frankopana u Hrvatskoj. Sin Gašpar II. umire 1651. kao ogulinski kapetan. Sin Juraj V. (oko 1620–1661) bio je podgeneral Hrvatske i Primorske krajine, a bavio se i graditeljstvom, glazbom, kiparstvom i slikarstvom. Kći Ana Katarina, udana 1641. za bana Petra Zrinskog također je bila darovita pjesnikinja, ali jedino je sjećanje na najmlađega, Frana II. Krstu Tržačkog (1643–1671) preraslo u nacionalnu legendu. Bio je markiz de Nemi, oženjen Julijom Anom di Naro, nećakinjom kardinala Antonija Barberinija. Načelno nezadovoljan politikom bečkoga dvora i odlukama Vašvarskoga mira te rezigniran gubitkom položaja ogulinskoga i senjskog kapetana priključio se 1669. na sestrin nagovor pobuni hrvatskih i mađarskih plemića poznatoj kao “Zrinsko-frankopanska urota”. Izravan povod uroti bilo je sklapanje nepovoljnoga Vašvarskog mira (1664), kojim su Osmanlije, unatoč porazu kod Szentgotthárda, zbog popustljive Leopoldove politike dobili, odnosno zadržali sve što su imali i prije rata. Prvu urotu u Hrvatskoj vodio je ban Nikola VII. Zrinski, a u Ugarskoj palatin Ferenc Wesselényi (umire 1667.) i ostrogonski nadbiskup Georg Lippay (umire 1666.). Nakon Nikoline pogibije u lovu 1664. vodstvo u Hrvatskoj preuzima Petar IV. Zrinski, uz kojega je njegova žena Katarina, a od 1669. i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Pobunjenici su tražili pomoć na sve strane, pa i od sultana Mehmeda IV., te i sam Fran Krsto kaže: komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo i tako mi boga, da krilaki budu frkali po zraku. No, pomoći niotkud.

Vidjevši da od ustanka nema ništa, slomljeni i pokolebani, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ponukani lažnim nadama, otišli su 15. travnja 1670. u Beč moliti cara za oprost (?!). Dakako, oprosta nije bilo. Osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na smrt i smaknuti 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Prije smaknuća dvojica su velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.

Tako su se Habsburzi riješili najmoćnijih hrvatskih plemića i svaka je pomisao na pobunu u Hrvatskoj na dugo razdoblje ugašena. Buna u Mađarskoj je nastavljena, a jedna od najžešćih protivnica habsburške vlasti, suočena s obiteljskom tragedijom, bila je upravo kći Petra i Katarine, Jelena Zrinski – Zrinyi Ilona.

Tek u drugoj polovici 19. stoljeća, u sklopu priprema za obilježavanje 300. obljetnice herojske obrane Sigeta i pogibije Nikole Zrinskoga (1866), aktualizira se i zrinsko-frankopanska urota. Tadašnji istaknuti hrvatski intelektualci u žaru borbe protiv austrijskog apsolutizma započeli su, potaknuti riječima pravaškog vođe Ante Starčevića, prikupljanje, obradu i objavu arhivskih podataka o uroti i njezinim posljedicama, ali i obiteljima Zrinski i Frankopan te njihovoj važnosti u hrvatskoj povijesti. Nacionalnim entuzijazmom pokrenuta istraživanja urodila su nizom kapitalnih djela (V. Klaić: Krčki knezovi Frankopani, F. Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, E. Laszowski: Izbor isprava velikih feuda Zrinskih i Frankopana) koja su i danas temeljna literatura za proučavanje povijesti i važnosti osobito obitelji Frankopan. Međutim, zanos 19. stoljeća koji je, u romantičarskom ozračju, od urotnika stvorio nacionalne heroje bio je dvosjekli mač. S jedne strane došlo je do, još uvijek prisutne, nekritičke glorifikacije aktera i pripisivanja im neutemeljenih zasluga, a s druge do nepriznavanja uloge koju su imali u razvoju nacionalne povijesti, što je pridonijelo sveopćoj nebrizi i propadanju opsežne graditeljske baštine. Tek je posljednjih dvadesetak godina došlo do značajnih pomaka u zaštiti i istraživnju graditeljskog nasljeđa na čije se rezultate pozivamo u vodiču.

Kako bismo poduprli svaki daljnji znanstveni i stručni rad koji će pomoći interpretaciji, valorizaciji i zaštiti cjelokupne hrvatske, a ovom prigodom frankopanske baštine, pođimo na put!