Tržan

Stari grad Tržan (Širingrad, Trojangrad) smjestio se na dominantnom strateškom položaju, 90 metara visokom hrptu brijega s kojega se pruža pogled na prometnicu koja spaja unutrašnjost Hrvatske s obalom. Tim je pravcem tekla antička komunikacija koja je povezivala Sisak (lat. Siscia) i Senj (lat. Senia), a izgradnjom Jozefinske ceste u 18. stoljeću Karlovac i Josipdol sa Senjom. U podnožju brda, ispod utvrde Tržan smjestilo se srednjovjekovno naselje Modruš, u kojem je živjelo nekoliko tisuća ljudi. U posjedu je Frankopana od 1193. godine. Nakon sastanka u Modrušu i podjele frankopanskih dobara 1449., Stjepan II. nasljeđuje uz ostala dobra trgovište Modruš i polovicu utvrde Tržan, a Bartol IX. Brinje i drugi dio Tržana. Tlocrt fortifikacijskoga sustava staroga grada Tržana prati konfiguraciju tla te je uska i izdužena oblika. Kompleks se sastojao od središnjega dijela s kvadratnom branič-kulom i stambenim objektom raspoređenim oko središnjega dvorišta, sjevernoga dijela s gospodarskim objektima (štale, radionice, stanovi posluge) i cisternom te južnoga dijela, na kosini ispod branič‑kule, namijenjenoga uglavnom trgovini (mitnica, smještaj trgovaca i putnika). Kako je taj prostor bio ograđen jakim obrambenim zidovima i kulama, mogao je poslužiti i kao zbjeg žiteljima Modruša u slučaju opasnosti. Naselje, grad Modruš, koje se prvi put kao župa spominje 1163. godine, podignuto je na ravnijem dijelu ispod Modruškoga brijega i bilo je zaštićeno obrambenim sustavom gradskih kula i bedema u obliku potkove oko kojih je bio opkop. Gradska vrata bila su pojačana pravokutnim kulama. Još su u temeljima vidljiva dva zida koja se uspinju uz brdo i spajaju grad s tvrđavom. Iako je materijalnih ostataka za rekonstrukciju malo, povijesni izvori spominju Modruš kao jedan od najvažnijih frankopanskih gradova, koji je rastao od trga (forum), preko varoši, gradića (oppidum) do grada (civitas) sredinom 15. stoljeća, kada postaje središte i sjedište biskupa. Papa Pio II. na molbu Stjepana II. Frankopana 1460. izdao je u Sieni bulu kojom odobrava prijenos biskupskoga središta u Modruš, kojemu trajno dodjeljuje naslov grada (civitas). U doba kneza Bernardina (1486) sastavljen je i Modruški urbar. Nekadašnja župna crkva sv. Marka uzdignuta je na rang katedrale i posvećena Bogorodici (katedrala sv. Marije). U gradu su raskošne kuće imali Frankopani, ali i “podknežini”, koji u njihovo ime upravljaju gradom. Središte naselja s palačama, crkvama, katedralom i biskupskim dvorom moguće je smjestiti u prostor između današnje crkve sv. Trojstva, katedrale i gradskih vrata. Unutar i izvan bedema Modruša spominje se čak deset sakralnih objekata. Kapela sv. Antona, nekad samostanska kapela, još uvijek je u upotrebi. Ivan V. Frankopan utemeljio je oko 1380. pavlinski samostan sv. Nikole u Gvozdu, južno od Modruša. Zbog osmanske opasnosti biskup Kristofor Dubrovčanin bježi 1493. iz Modruša u Novi Vinodolski. Jedno vrijeme razrušenom biskupijom  upravljao je i Bernardinov sin Ferdinand Frankopan, izabrani modruški biskup od 1501. do 1508., a posljednji je biskup koji još povremeno boravi u Modrušu Šimun Kožičić Benja. Biskupija koja je nastavila svoje djelovanje u Vinodolu 1640. postaje dijelom Senjsko-modruške biskupije sa sjedištem u Senju. Od 1553. do razvojačenja 1873. Modruš je u sastavu Vojne krajine, a utvrda Tržan na vrhu služila je kao krajiška utvrda sve dok je postojala prijetnja od osmanskih napada. Nakon toga je napuštena i prepuštena propadanju.