Bakar

U srednjem vijeku Bakar je u sklopu Vinodola, od 1225. frankopanski posjed. Kao potpisnici Vinodolskog zakona iz Bakra se navode plovan Krstiha, pop Grubina, satnik Derga, Vučina i Nedrag. Početkom 15. stoljeća kratko vrijeme vlasnici su grofovi Celjski, koji su ga dobili ženidbom Fridrika Celjskog s Elizabetom, kćeri Stjepana Frankopana. Međutim, kako je Fridrik ubio Elizabetu da bi oženio nižu plemkinju, Veroniku Desinić, ogorčeni Nikola IV. vraća frankopanski posjed Bakar i druge gradove koje su Celjski dobili na ime miraza. Kod podjele dobara 1449. Bakar je pripao Martinu Frankopanu, a kako Martin nije imao nasljednike, Bernardinu. Bernardin je nadživio svu svoju djecu, pa njegov posjed nasljeđuju unuci, Ferdinandova djeca Katarina i Stjepan. Uime maloljetnoga Stjepana Bakrom su upravljali kapetani koje je imenovao njegov skrbnik car i kralj Ferdinand I. Habsburški. Svoje posjede, a tako i Bakar, Stjepan III. (IV.) preuzima 1534. godine. Već 1544. sklapa sa sestrinim mužem Nikolom Zrinskim ugovor o međusobnom nasljeđivanju te Bakar, Grobnik i Hreljin 1550. prelaze u posjed Zrinskih. Od 1672. do 1692. godine Bakar je pod ugarskom, a od 1692. do 1776. austrijskom komorom s kapetanom kao predstavnikom središnje vlasti. Carskim dekretom Marija Terezija 1778. godine proglašava Bakar slobodnim kraljevskim gradom sa slobodnom lukom. U Bakru se razlikuje stari (Grad) od “novog” dijela grada (Primorje). U starom dijelu grada, unutar gradskih zidina srušenih u 18. i 19. stoljeću, na najvišoj točki naselja, nalazi se srednjovjekovni feudalni kaštel. U kaštel se ulazilo pomičnim mostom preko jarka. Do ulaza je glavna kula na koju se prislanja druga u obliku potkove. Između tih dviju kula na prvom se katu nalazila kapela sv. Mihovila. Treća, polukružna kula građena je, kako kaže glagoljski natpis nad vratima, u vrijeme zapovjednika Jerolima de Zara i kapetana Žana Jakova de Panija 1530. godine. Oko središnjega malog dvorišta s cisternom smješten je stambeni dio. U doba Frankopana, a potom i Zrinskih, Bakar se razvija kao glavna luka preko koje je išao uvoz i izvoz robe. Na takvu njegovu ulogu i značaj upućuju brojne sakralne i javne građevine: hospicij iz 1526. (obnovljen 1716.), plovanija (župna kuća) iz 1514. godine, biskupija sa starim biskupskim grbom iz 1499. na pročelju, župna crkva sv. Andrije iz 1854. godine, koja je podignuta na mjestu srednjovjekovne crkve, crkva sv. Margarete u luci iz 1668. godine, koju je dao podići Petar Zrinski, crkva sv. Križa te crkva sv. Marije iz 16. stoljeća. Nadalje, tu su i mnogobrojne barokne palače imućnih patricijskih obitelji (Rimska kuća, palača Pettazi i palača Battagliarini) te arhitektonski specifična Turska kuća.