Rab

Grad Rab, antička Arba, od 6. je stoljeća središte Rapske biskupije. Za bizantske uprave, od 6. do 11. stoljeća, grad je bio ustrojen kao municipij, a slabljenjem središnje vlasti formirao se u tipičnu srednjovjekovnu autonomnu komunu. Sredinom 11. stoljeća, nakon kratkotrajne mletačke uprave, priznaje vlast hrvatskoga kralja. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku bio je središte rapske komune, koja je obuhvaćala cijeli otok Rab, Novalju s Lunom na Pagu te niz manjih okolnih otočića. Hrvatsko ime – Rab – spominje se prvi put 1446. godine u dokumentu o osnivanju franjevačkoga samostana sv. Eufemije u Kamporu. Od 11. do 15. stoljeća gradi se čitav niz sakralnih, javnih i stambenih zgrada. Od rubnoga, jugoistočnog dijela poluotoka, s nepravilnom planimetrijom najstarijega dijela grada Kaldanca, nižu se: romanička katedrala Marije Velike s odvojenim zvonikom, samostan benediktinki sv. Andrije s ranoromaničkom crkvom i zvonikom, ostaci crkve sv. Ivana Evanđelista, te manje crkve: Sv. Katarina, Sv. Antun Opat sa samostanom, Sv. Kristofor, Sv. Križ, Sv. Justina sa ženskim benediktinskim samostanom, Sv. Anton Padovanski i Sv. Frane. U drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća podignute su vrijedne stambene i javne zgrade: knežev dvor te palače Dominis, Nimira, Crnota, Galzigna i Marinelis. Crkva sv. Marije Velike trobrodna je starokršćanska bazilika iz druge polovice 5. stoljeća, pregrađena u 11. stoljeću. U 9. stoljeću crkva je dobila ciborij nad glavnim oltarom i to je jedini in situ očuvani predromanički ciborij na hrvatskoj obali. U unutrašnjosti su klupe iz 1445., grobnica obitelji Scaffa, koju je izradio Andrija Aleši sredinom 15. stoljeća, a u luneti glavnoga portala je Pietà, djelo Petra Trogiranina iz 1514. Četiri zvonika: crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, Sv. Ivana Evanđeliste, Sv. Andrije Apostola, Sv. Justine i gradski bedemi građeni od Bizanta do Venecije čine prepoznatljivom rapsku vizuru od srednjega vijeka do danas, a Rabska fjera i još poznatiji streličari čuvaju tradiciju i običaje već više od 600 godina. Sve su to razlozi zbog kojih Rab svake godine na nekoliko dana postane središnje mjesto našega  srednjovjekovnog itinerara. Frankopani u povijesti Raba nisu imali veliku ulogu. Svega četrnaest godina Nikola IV. je obnašao dužnost kneza grada Raba, a njegov odabir, a još više poraz, otkrivaju moć srednjovjekovnih političkih intriga, o kojima je ovisila sudbina svakog plemića. U svibnju 1394. kralj Žigmund potvrdio je modruškoga i krčkoga kneza Nikolu za kneza grada Raba, da bi ga 1404. Rabljani izabrali za svoga doživotnog kneza uz godišnju plaću od 1.000 libara. Zauzvrat on im je dozvolio da biraju podknežina među njegovim službenicima i obećao im da će poštovati njihove sloboštine, privilegije, statute i običaje, štititi ih i braniti. Međutim, politička situacija se promijenila i Rabljani su pristali uz Ladisava I. Napuljskog te je 1408. Nikola silom vratio grad i otok Rab i primorao predstavnike Rabljana da zbog izdaje u Budimu traže oprost od samog kralja Žigmunda. Te je sukobe iskoristila Venecija već sljedeće jeseni i poslala Antuna Slovinca koji je, uz privolu Rabljana, porazio Nikolu Frankopana i osvojio Rab (Klaić, 1991: 194, 198–200).