Otočac

Otočac se nalazi u Gackom polju i u srednjem vijeku dio je Gacke župe, koju je 1219. kralj Andrija II. darovao templarima. U doba Bele IV. templari su odstupili Senj i Gacku župu kralju, a zauzvrat su 1269. dobili Dubicu. Već potkraj 13. stoljeća Gacka župa u posjedu je Frankopana, što potvrđuje i darovnica Karla II. Anžuvinca Dujmu Krčkom (1300) kojom se odužio za podršku borbi za imenovanje njegova sina Karla Martela hrvatsko-ugarskim kraljem.

Otočac je zapravo “otok” koji su Frankopani utvrdili jakim zidovima i okruglim  kulama. Oko utvrde razvilo se naselje zaštićeno obrambenim zidovima (porušenima 1829.). Kod diobe frankopanskih dobara 1449. Otočac je dobio Žigmund, koji ga je papinskom privolom uzdigao na rang grada (civitas) i ondje osnovao Otočku biskupiju s crkvom sv. Nikole (1460). Nakon Žigmundove smrti kralj Matija Korvin je prilikom uspostave graničnoga pojasa prema Osmanskomu Carstvu oduzeo Frankopanima ta područja i priključio Gacku župu s Otočcem Senjskoj kapetaniji (1469), a do sredine 16. stoljeća ustrojena je Otočka kapetanija za područje Gacke sa sjedištem u Otočcu. Kapetaniji su pripadale tvrđave Brlog, Prozor i Drenov klanac te čardaci: Sinac, Jurjeve Stijene, Golobrdo, Doljane, Godača i Morska gora. Svim tim posadama zapovijedao je otočki kapetan, koji je s većinom svojih vojnika stanovao u Otočcu, dok su drugi vojnici stanovali izvan tvrđave u malim drvenim kućicama postavljenima na visoke stupove usred rijeke Gacke. Na obližnjem brdu Vojna krajiška vlast podigla je obrambenu utvrdu – forticu s tri okrugle kule u koju su se, u skladu odredbama Madridskoga mira (1618), preselili senjski uskoci.

Najraniji spomen Otočca i benediktinskog samostana sv. Nikole sačuvan je na Bašćanskoj ploči (1100) dok je bio, kao i samostan sv. Lucije u Jurandvoru, pod ingerencijom Krčke biskupije.