Kosinjski Bakovac

Kosinjski kraj je područje u Lici podno grebena i obronaka Velebita, smješteno oko Kosinjske doline kojom protječu rijeka Lika i njezin pritok, potok Bakovac. U tome kraju šest je sela: Gornji Kosinj, Mlakva, Kosinjski Bakovac, Krš, Lipovo Polje i Donji Kosinj, te nekoliko zaselaka. U srednjem vijeku to je područje Bočaća i Buške župe čiji su posjednici bili članovi plemena Stupića (Lackovići, Gašparinići, Markovići) i Frankopani od vremena kad je kralj Žigmund založio to područje Nikoli IV. (prije 1428.). Lackovići su držali i jedan dio samoga Kosinja, po čemu su zvani i Kosinjski, te su podigli iznad mjesta tvrdi grad, Bočaj ili Bočać (Pavičić, 1962: 49), koji se prvi put spominje 1461. Njega je 1489. Anž Frankopan prvo iznajmio na sedam godina, a potom i otkupio od Jurja Kosinjskog (Klaić, 1905: 19). U posjedu Frankopana Bočaj je sve do pada Like pod osmansku vlast 1527.

Na području Gornjeg Kosinja nalaze se ruševni ostaci utvrda Ribnik i Bočaj (Horvat, 2003: 117). Prema tzv. Glavinićevom opisu Like i Krbave na području Kosinja se u srednjem vijeku nalazilo sedam crkava, pavlinski samostan i tiskara, u kojoj je 1491. godine tiskan Brevijar po zakonu rimskoga dvora, druga tiskana knjiga na hrvatskom jeziku. Kosinj je za osmanskih provala 1522. i 1525. bio razoren i opustošen te se hrvatsko stanovništvo postupno raselilo s toga područja.

U Kosinjskom Bakovcu nalazi se crkva sv. Vida, iznad čijih je ulaznih vrata sekundarno uzidan naopako postavljen stari frankopanski grb te glagoljski natpis na kamenoj ploči. Na natpisu stoji: 1517. miseca ijuna dne 19, va vrime vzveličenoga i zmožnoga gospodina kneza Anža (Frankopana) krčkoga, senjskoga, modruškoga i pročaja i va vrime plemenitoga i počtovanoga čovika Ivana Martinuševića, ki biše otomu slugom. Još jedna kamena ploča s glagoljskim natpisom uzidana je u pročelje broda, a sve su, prema tradiciji, donesene s ruševina crkve pod burgom Ribnikom u Gornjem Kosinju (Horvat, 2003: 111).