Ribniku na Kupi najprije su vlasnici knezovi Gorički, a potom Babonići, koji i podižu Ribnik. Izgubivši naklonost kralja Karla I. Anžuvinca, Babonići gube bansku čast i sve posjede između Kupe i Save. Nakon što ih novi ban Mikac Mihaljević (1325–1343) potiskuje iz Pokuplja, vodeću ulogu preuzima dio Babonića, koji po svojem sjedištu, Blagaju na Sani, nose naslov Blagajski. Ribnik, kao kraljevsko dobro dolazi pod bansku upravu te ga je kralj podario Akušu, Mihaljevićevu sinu, zajedno s pravom ubiranja carine na Kupi. Akuš imanje daje na doživotno uživanje ženi Jeleni, a nakon nje nasljeđuje ga sin Mikac. Akuš i potomci su se, po gradu u križevačkoj županiji, prozvali Prodanićima (Prodavići), pa unuk bana koji je protjerao Baboniće, Mikac Prodanić, prodaje 1394. Ribnik za 9.600 zlatnih dukata Nikoli IV. Frankopanu. Podjelom frankopanskih imanja Ribnik je, uz Grižane i Ozalj, pripao Nikoli V. Kako njegov sin Bartol umire bez nasljednika, Ribnik prelazi u vlasništvo Stjepana II. i njegova sina Bernardina. Frankopani Ozaljski su vlasnici Ribnika sve dok ga 1576. ne preuzmu Zrinski. Nakon smrti Adama Zrinskoga 1692. gradačka komora dala je imanje grofovima Petazzi u zamjenu za posjede u Istri. U 19. stoljeću vlasnik Ribnika je Filip Vukasović, graditelj Lujzinske ceste, a potom Josip pl. Gall.
Stari grad Ribnik jedan je od rijetkih sačuvanih plemićkih nizinskih gradova (Wasserburg) u Hrvatskoj. Njegovu gradnju sjeverozapadno od Karlovca u močvarnoj dolini uz potok Obrh započeo je Bernardin Frankopan Ozaljski (Miletić, 2012: 162). Grad je zatvorenoga, prstenastog oblika, debelih obodnih zidova (2,50 m) s dobro štićenim ulaznim prostorom i branič‑kulom na istočnoj, a peterokutnom na zapadnoj strani, što ukazuje na obrambeni karakter grada, iako pojedini arhitektonski elementi i kvaliteta gradnje upućuju na visok životni standard (imao je šest zahoda) i luksuz primjereniji dvorcu i ladanju nego srednjovjekovnoj utvrdi (Miletić, 2002:18, 24; 2012: 165). Bernardin nije dovršio započetu gradnju, a sadašnji je izgled rezultat brojnih nadogradnji niske kvalitete iz vremena kada je služio kao zbjeg pred osmanskom silom (Miletić, 2002: 20). Na istočnoj strani, iznad nekadašnjeg ulaza nalazi se uklesan stari frankopanski grb.