Lič

Selo Lič leži 3 kilometra južno od Fužina, uz zapadni rub Ličkoga polja. Lič se prvi put spominje 1477. kao posjed Frankopana, a zajedno s Lukovom i Mrkopljem dio je zagrebačke županije (Laszowsky, 1923: 60; Sekulić, 1981: 20). Tadašnji stanovnici Liča bili su nastanjeni ispod brda Gradina, na sjeveroistočnom dijelu Ličkog polja. Njihova je crkva bila posvećena sv. Mariji Magdaleni. Zbog osmanske opasnosti iselili su se prema Kranjskoj, a predaja kaže da su crkveno zvono potopili u Marasovo jezero te da se i danas iz njega čuje zvonjava. U napušteni Lič, uz suglasnost Petra i Nikole Zrinskog, naselio je 1605. krajiški general Vid Kisel Vlahe Bunjevce s područja Ravnih kotara (Sekulić, 1981: 23), među kojima su se brojnošću isticali Krmpoćani, skupina oko kneza Damjana i njegova sinovca Tadije Krmpotića iz okolice Zemunika. Doseljenici su nastanili napušteno mjesto i podigli crkvu svetog Ivana jer ih je, prema legendi, u snu, sam sv. Ivan pozvao da se ondje nasele. Od te je crkve ostao samo toponim brežuljka Svetog Ivana iznad polja. Međutim, veći dio tih doseljenika se iselio u Istru i Gušićevo polje kod Brloga te se već oko 1627. bilježi novi val dolaska Bunjevaca koji za naseljavanje odabiru novu, povoljniju lokaciju, područje današnjeg Liča. Sredinom 17. stoljeća podignuta je crkva sv. Jurja, vjerojatno iznova građena ili povećana 1807. i obnavljana 1841. Na brdu Gradina, iznad naselja Lič, nalaze se skromni ostaci ličkoga kaštela koji je oko 1605. podigao Julije Čikulin, upravitelj primorskih i gorskokotarskih zrinskih posjeda, kao zaštitu od osmanskih prodora. Od nekadašnjega kaštela kvadratnog tlocrta sačuvani su tek temelji. Na području Liča važna privredna grana bilo je rudarstvo. Talionica željeza radila je od 1641. do 1651., kada je preseljena u Čabar. Lič tada postaje središte proizvodnje drva i predmeta od drva te su podignute brojne pilane i mlinovi. U Ličkom polju nalazila se i kapela Majke Božje Snježne koja je srušena 1943. u Drugom svjetskom ratu.