Lika je područje u jugozapadnome dijelu Hrvatske, između Velebita na zapadu te Plješevice i masiva Kapele na istoku, dio Ličko-senjske županije. Sjeverna granica prilično je neodređena jer Ogulinsko-plaščanska dolina čini prijelazni prostor između Like i Gorskoga kotara. Područje današnje Like bilo je nastanjeno još u prapovijesti, a najstariji poznati stanovnici bili su Japodi. U srednjem je vijeku granica između Kraljevine Hrvatske i Dalmacije te Kraljevine Slavonije išla Gvozdom. Gvozd (poslije Kapela) je široko gorsko-planinsko područje u Gorskome kotaru i Lici koje je podijeljeno prijevojom Vrh Kapele (884 m) na nižu i dužu Malu Kapelu te na višu Veliku Kapelu. Na toj povijesnoj planini poginuo je posljednji hrvatski kralj Petar, zvan Svačić ili Snačić, kada je 1097. pokušao spriječiti prodor vojske ugarskoga kralja Kolomana Arpadovića prema moru. U povijesnim izvorima od kraja 12. stoljeća do 1522. Gvozd se spominje kao Željezna planina (Alpes ferreae), Gvozd (Gozdia) i Petrov Gvozd (Peturgoz, Patur Gozdia). Tek poslije je, po pavlinskom samostanu sv. Mikule na Gvozdu, na čijim je ruševinama 1708. sagrađena kapela sv. Nikole, stanovništvo toga kraja počelo Gvozd nazivati Kapelom.

Car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju carstvom (oko 950.) navodi da je Hrvatska podijeljena na jedanaest županija (Hlijevanska, Cetinska, Imotska, Plivanjska, Pesentska, Primorska, Bribirska, Nonska, Kninska, Sidraška i Ninska) i banovinu kojom izravno upravlja ban (Birin, 2015: 418). Banovina, koja se podudara s područjem današnje Like, u ranom srednjem vijeku je obuhvaćala područje Ličke, Gacke i Krbavske župe (Birin, 2015: 419).

Lička župa prostirala se u porječju gornjeg toka rijeke Like i njezinih pritoka. Neka od značajnih mjesta su Gospić, Bilaj, Divoselo, Ribnik, Mogorić, Počitelj, Raduč, Ostrvica, Brušane, Medak i dr. U razdoblju od 14. do prve polovice 16. stoljeća čast velikoga župana obnašali su predstavnici plemićkih rodova Bribirskih, Frankopana, Kurjakovića i Mogorovića.

Iako postoji više teorija o području rasprostiranja Gacke (Gatanske, Gatske) župe, prevladava mišljenje da je župa zauzimala šire porječje Gacke (Birin, 2015: 416). Prvi se put spominje u sukobima Borne i Ljudevita Posavskog (818), a polovicom 10. stoljeća pribraja se trima župama kojima upravlja hrvatski ban. Stara župa Gacka zauzimala je velik prostor te je obuhvaćala i područja na kojima su naknadno nastale župe Modruš, Novigrad, Vinodol i Plasi, odnosno Drežnička župa (Pavičić, 1962: 17). Pod Frankopanima je vjerojatno od kraja 13. stoljeća, a u crkvenom pogledu potpada najprije pod krčku (do 1154.), a potom pod senjsku biskupiju. Središte župe je Otočac, a među selima spominju se Črman Kal, Dabar, Doljani, Prozor, Ravljani, Vrhovina (Klaić, 1902: 14).

Godine 1185. na crkvenom saboru u Splitu osnovana je Krbavska biskupija. Krbavska župa zauzimala je područje Krbavske i Koreničke visoravni s ponornicama Krbava, Karamanuša i Krbavica, koje utječu u Unu i pripadaju crnomorskom slivu. Najznačajnija su naselja Krbava i Udbina. Krbava, u ranije doba zvana i civitas Corbaviae (Klaić, 1904: 129), ranosrednjovjekovno je naselje otvorenog tipa i biskupsko središte s katedralom sv. Jakova, biskupskim dvorom i kurijom, smješteno izvan današnje Udbine, na položaju Karija ili Korija (Biskupija), na starom putu preko Visuća za Lapačko polje. Nasuprot sakralnom kompleksu, na obližnjem lokalitetu Karaula nalazila se najprije plemenska, a poslije i utvrda biskupskoga grada, međutim na hridastoj uzvisini nema tragova zidova ni gradnje, što ne znači da nije mogla postojati nekakva drvena konstrukcija (Kruhek i Horvat, 2009: 254). Takva utvrda nije mogla obraniti naselje pred tatarskom provalom (1242). Nakon odlaska Tatara Krbava se obnavlja i započinje izgradnja nove katedralne crkve, a u želji za boljom zaštitom, na obližnjem lokalitetu Gradina gradi se utvrda ispod koje nastaje novo srednjovjekovno utvrđeno naselje Udbina, Udvina (castrum, oppidum) kao sjedište feudalnih gospodara iz plemena Gusića (Kurjakovića) i Lapčana (Kruhek i Horvat, 2009: 256). Od druge polovice 15. stoljeća postupno se napušta Krbava, a biskupsko se središte pred turskom opasnošću sklanja 1460. u Modruš, odakle se 1493. seli u Novi u Vinodolu. Od ostalih mjesta Krbavske župe spominje se Komić (Karlovića dvori) kao sjedište krbavskih knezova, Kurjak, Podlapac, Mrsinj i Farkašić (Klaić, 1904: 130).

U razvijenome srednjem vijeku na ličkome su se tlu uz tri stare županije oblikovale i neke manje: Brinjska, Buška (i Bočačaka), Hotučka, Lapačka, Nebljuška, Odorjanska i Unska. Brinjska župa (comitatus) ili “vladanja” (dominium) s varoši Brinje, utvrdama Sokolac i Jelovik te selima Krakar, Jesen, Crnica, Drštino selo, Jezera, Mokro, Nagoruzi, Obrova, Obrovac, Oltitz, Vrata, Prokičci i Škinje pripadala je u crkvenom pogledu pod senjsku biskupiju (Klaić, 1902: 10).

Unska župa s mjestima Srb, Plastovo i Zalug bila je sjedište plemena Lapčana, a prostirala se oko izvora rijeke Une. Njoj susjedna je Unačka župa, na području Bosne i Hercegovine.

U Lapačkoj su župi bila mjesta Boričevac, Lapac Gornji i Donji te Oraovac u Hrvatskoj, a u Bosni Rmanj, Kulen-Vakuf, Ostrovica i Klisa (Klaić, 1904: 142). Buška župa ili Bužane (i Bočane) obuhvaćala je porječje srednje i donje Like s naseljima Bočaj, Krasno, Kuterevo, Kosinj Gornji i Donji, Perušić, Bužim, Ostrovica, Tržić, Šćitar i Smiljan (Klaić, 1902: 15). Područje je plemena Tugomerića. Do 1185. župa je bila pod rapskom, a potom pod senjskom biskupijom.

Osmanski prodori na to područje počinju nakon pada Bosne 1463., a poslije teškog poraza hrvatske vojske na Krbavskom 1493. i Mohačkom 1526. polju počelo je masovno iseljavanje domicilnog stanovništva. Osvojene Lika i Krbava ušle su u sastav Kliškog, a od 1580. i Krčko-ličkog sandžaka. Kao i druga hrvatska područja pod Osmanlijama, Lika je oslobođena 1699. te je sastavni dio Vojne krajine sve do njezina ukidanja 1881. Do druge polovice 19. stoljeća Ličanima su se smatrali samo stanovnici područja Ličke pukovnije, dok su se stanovnici Otočke pukovnije nazivali Otočanima. Tek od druge polovice 19. stoljeća pojam Like postupno se proširio na Gacku dolinu, Plitvice, Otočac i Brinje.

Srednjovjekovni frankopanski gradovi na ličkom području su većinom, uz nekoliko iznimaka, veoma loše sačuvani, ali njihova brojnost ukazuje na obrambeni značaj i začuđujuće visok stupanj razvijenosti ličkoga područja kao jednog od središta frankopanske države u predtursko doba.

Ako ste u Lici, ne propustite obići Plitvička jezera, Kuću Velebita u Krasnom, utočište medvjeda u Kuterevu, Park prirode Velebit i njegove poučne staze, Pećinski park Grabovaču u Perušiću, Cerovačke špilje kod Gračaca, Muzej Like u Gospiću, Memorijalni centar Nikole Tesle u Smiljanu i još mnoge prirodne i kulturno‑povijesne zanimljivosti.