Banovina leži na rubu Panonske nizine (Posavina), između Save i donjih tokova Une, Kupe i Gline, jugozapadno od Siska. Danas je to dio Sisačko-moslavačke županije, s gradskim naseljima u Petrinji, Glini i Hrvatskoj Kostajnici. Iako jedno od najrjeđe naseljenih područja Hrvatske, bogati ostaci materijalne kulture ukazuju na kontinuitet prebivanja od prapovijesti do današnjih dana, čemu su pridonijeli rudno bogatstvo i položaj kojim od najranijih vremena prolaze prometni pravci koji su spajali istok i zapad, sjever i jug. Prvi materijalni ostaci pripadaju vučedolskoj kulturi (Osječenica, Budim) da bi potkraj brončanoga doba Banovinu naselili nositelji kulture polja sa žarama (Škiljan, 2008: 5). Na željeznodobnoj gradini Klinac otkriveni su, među ostalim predmetima, za ilirsko pleme Kolapijani karakteristični nalazi malih ljudskih i životinjskih figurica sa stiliziranim prikazima ovce, psa i konja (Škiljan, 2008: 26). Područjem Banovine u rimsko je doba prolazila cesta koja je spajala Provinciju Dalmaciju i gradove Senj (lat. Senia) i Solin (lat. Salona) s Panonijom i Siskom (lat. Siscia), dok je u srednjem vijeku tuda išla trasa “vojničke ceste” (via exercitualis ili via exercitus), zvana i “cesta kralja Kolomana” (via Colomani regis) odnosno “velika cesta” (magna via/magna strata) koja je spajala Ugarsku s Jadranskim morem (Šego i Dodig, 2019). Tijekom srednjega vijeka to je područje starohrvatskih župa Gore, Gorice i Dubice. Najstarije srednjovjekovne utvrde na prostoru Banije bile su Blinja, Stara Petrinja, Gora, Zrin, Pedalj, Kostajnica, Svračica, Brubno, Hrastovica, Bojna, Komogovina i Dubica, a u drugoj fazi nastajanja utvrda, tijekom 15. i 16. stoljeća, sagrađene su utvrde Vinodol, Križ Hrastovački, Klinac, Čuntić, Gvozdansko, Javnica, Prevršac, Pecki, Mali i Veliki Gradac (Škiljan, 2008: 8), koje su bile u posjedu Zagrebačkoga kaptola ili plemića  Blagajskih/Babonića, Keglevića, Zrinskih, Frankopana i drugih. Banovina je domicilno područje Zrinskih, jedne od najznačajnijih hrvatskih plemićkih obitelji. Zrinski potječu iz staroga hrvatskog roda Šubića, a na Banovinu dolaze 1347. godine, kada im hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac u zamjenu za njihovu utvrdu Ostrovicu i Lučku županiju daje utvrdu Zrin. Zahvaljujući ženidbenim vezama s obiteljima Karlović i Frankopan, ali i diplomatskoj umješnosti, jakoj ekonomiji i bliskim vezama s kraljevskom obitelji, Zrinski su veoma brzo proširili svoj utjecaj najprije po Banovini (Prevršac, Komogovina, Kostajnica, Brđani Zrinski, Dobronin/Dobra Njiva, Gorička, Pedalj, Gvozdansko), a potom i širom srednjovjekovne Hrvatske. Jedna od njihovih najznačajnijih utvrda je Gvozdansko, u kojoj je bila talionica i kovnica srebrnog novca. Podignuta je poslije 1463., kada dobivaju dozvolu od kralja Matije Korvina da bez plaćanja poreza mogu vaditi bakrenu, srebrnu i olovnu rudu na obližnjem Majdan brdu. Frankopani na područje Banovine dolaze zahvaljujući ponajviše Martinu Frankopanu, koji je ženidbom s Jelenom Lipovačkom proširio svoje posjede na prostor između Save i Kupe uključujući Lipovac, Kostajnicu, Jastrebarsko i Komogovinu. Druga mu je supruga, Doroteja, udovica kneza Ivana IV. Blagajskog, a unuka Hrvoja Vukčića Hrvatinića u miraz donijela uz posjede Vrbas i Kozaru u Bosni i Petrinju na Banovini. Zbog graničnog položaja Banovina je imala važnu ulogu u obrani od Osmanlija, te na tom području nakon pobjede pod Siskom 1593. i pada osmanske Petrinje, nastaje Petrinjska ili Kupska krajina, koja je u 16. stoljeću uključena u Hrvatsku krajinu (Dubica, Kostajnica, Bihać, Zrin, Gvozdansko, Hrastovica, Sisak). Područje je oslobođeno potkraj 17. stoljeća, a car Leopold I. predaje 1704. Petrinjsku krajinu pod neposrednu upravu bana, po čemu je Banovina i dobila ime (Banalia confinia, Banska krajina, Banska zemlja, Banija, Banovina). Razvojačenjem Vojne krajine 1873. ukinute su Glinska i Petrinjska pukovnija, a 1881. Banovina je pripojena Hrvatskoj. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na prostoru Banovine razvio se vrlo snažan, dobro organiziran antifašistički pokret. Dana 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod sela Žabno formiran je prvi antifašistički odred u Hrvatskoj, a u svibnju 1944. održano je u Topuskom Treće zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja  Hrvatske (ZAVNOH), na kojemu je ovo tijelo postalo nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske. Kao sjećanje na poginule, u šumi Brezovica podignut je 1981. spomenik, djelo akademskog kipara Želimira Janeša, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi i skulptura Frana Kršinića Ustanak. Velika razaranja i raseljavanja Banovina je pretrpjela i tijekom Domovinskoga rata (1991–1995), a teško je stradala u potresu koji je u prosincu 2020. pogodio Sisačko-moslavačku županiju.