Na Kordunu
Kordun je povijesno-zemljopisna regija, dio bivše Vojne krajine u Hrvatskoj, danas u Ličko‑senjskoj i Karlovačkoj županiji. Omeđen je rijekom Koranom na jugu, na zapadu Mrežnicom, na sjeveru Kupom, na istoku Glinom i Petrovom gorom, a tzv. “suhom” granicom prema Bosni i Hercegovini. Istočna granica nije strogo definirana pa se Topusko često smatra i dijelom Banovine. Gradinsko naselje Turska Kosa pokraj Topuskoga bilo je značajno kultno središte Kolapijana o čemu svjedoče, pored pronađenih ostataka naselja i groblja, i nalazi oko 600 stiliziranih ljudskih i životinjskih figurica (6. – 3. st. pr. Kr.) koji se mogu vidjeti u Gradskom muzeju u Karlovcu. Kolapijani su bili ilirsko pleme koje je obitavalo na području današnjega Siska, Pokuplja, Banovine i Korduna, a ime su dobili po rijeci Kupi (lat. Colapis, kriva rijeka) oko koje su koncentrirani od kraja brončanoga doba.
Naziv Kordun dolazi od francuske riječi cordon militaire (vojni pojas), a označava obrambeni pojas protiv ofanzivnih snaga Osmanskoga Carstva formiran od niza krajiških čardaka (malih utvrda) duž rijeke Korane te srednjovjekovnih utvrda Drežnika, Slunja, Blagaja i Cetina. Tradicionalna hrvatska historiografija smatrala je da se na današnjoj Petrovoj gori na Kordunu nalazio srednjovjekovni Gvozd. Međutim, ta se Petrova gora sve do 1445. zvala Slatska gora. Vjerojatno je dobila ime po crkvi sv. Petra i pavlinskom samostanu koji su još 1303. osnovani na posjedu Zlat u cilju širenja novoosnovanoga reda sv. Pavla Pustinjaka izvan matične Ugarske, među ostalim i na prostore tadašnje Slavonije, kako bi redovnici, u doba nakon provale Tatara aktivno sudjelovali u oporavku gospodarstva i napuštenih obradivih površina te sustavno njima upravljali. Prvi je put kompleks uništen 1394. provalom Osmanlija u to pogranično područje te su pavlini prisiljeni u više navrata napuštati svoj samostan, da bi 1545. zauvijek otišli s Petrove gore. U okviru hrvatsko-ugarske države to je područje podijeljeno između srednjovjekovnih županija Drežnika, Gore i Gorice. Feudalni gospodari bili su Nelipići, Babonići pa Frankopani, pod čiju je vlast došao veći dio Korduna tijekom 14. stoljeća. U Cetinu kod Slunja 1527. sastao se hrvatski sabor, koji je izabrao Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskoga kralja, a ubrzo nakon toga započelo je ustrojavanje Vojne krajine. Pritom je Kordun 1553. ušao u sastav Hrvatske krajine, za koju se od kraja 16. stoljeća ustalio naziv Karlovački generalat. Po oslobađanju od Osmanlija 1699. to područje, kao ni susjedne Lika i Banovina, nije vraćeno pod vlast hrvatskoga bana, već je u sastavu Vojne krajine sve do njezina ukidanja 1881. godine. Tek tada ulazi u sastav banske Hrvatske te je priključen Riječko-modruškoj županiji.
U Drugom svjetskom ratu Petrova Gora i područje Vojnića bili su jedno od najznačajnijih uporišta narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. Već u listopadu 1941. na Petrovoj Gori organiziran je rad Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Okružnog komiteta KPH za Karlovac te drugih institucija tadašnjega oslobodilačkog pokreta. Za rata ondje je radilo osam partizanskih bolnica, partizanska tiskara, vojno-mehaničke radionice, kovačnice, ljekarna, kožara i pekarnica.

Knin
Tvrdi grad Knin srednjovjekovna je i novovjekovna utvrda, koja se pod imenom Gornji grad danas nalazi u sklopu Kninske tvrđave. Prvi se put spominje 950.,

Zvonigrad
Zvonigrad je utvrda smještena poviše kanjona gornje Zrmanje, iznad naselja Palanka u Zadarskoj županiji, na komunikaciji između Gračaca i Knina. Prema predaji to je starohrvatska

Vrlika
Utvrdu Prozor, poznatu i kao Grad, na strmoj kamenoj padini Kozjaka, neposredno iznad mjesta Vrlike, sagradio je Ivaniš Nelipić potkraj 14. stoljeća. Prvi se put

Kamičac
Utvrda Kamičac (Kamičak, Utješinovića grad) smještena je na strmom kamenitom brdu koje se gotovo okomito uzdiže iznad lijeve obale kanjona rijeke Krke, nedaleko Roškog slapa

Ključica
U blizini Ključa, sela smještena desetak kilometara zapadno od Drniša, na desnoj strani kanjona Čikole, nalazi se utvrda Ključica (Ključ) najveća od šest srednjovjekovnih utvrda

Omiš
Srednjovjekovni Omiš se naziva Olmissium, Almiyssium, a u doba mletačke vlasti Almissa. U srednjem vijeku Omišani su bili poznati gusari. U vrijeme najvećih pohoda na čelu omiških gusara

Sinj
Današnja sinjska utvrda sagrađena je na mjestu prapovijesne gradine i bizantske utvrde iz 6. stoljeća. Prvi se put spominje u darovnici iz 1341. kao castrum Fsini ili Frini,

Klis
Klis je naselje i središte istoimene općine u Splitsko-dalmatinskoj županiji, 13 kilometara sjeveroistočno od Splita, iznad kojega se, na strateški važnom položaju naseljenom od prapovjesti,

Lobor
Loborgrad (Pusti Lobor) je ruševna utvrda nevelikog obima koja se nalazi iznad istoimenog naselja na sjeverozapadnim obroncima planine Ivanščice. Stari grad Lobor prvi put se

Kostelgrad
Kostelgrad je utvrda na Kuna-gori, smještena na vrhu brijega (427 m) iznad okuke rijeke Kosteljine, sjeverno od mjesta Pregrade. Iako se stari grad Kostel spominje

Oštrcgrad
Oštrcgrad je utvrda koja se prvi put spominje 1330., a nalazi na jednom od visokih (746 m) i strmih vrhova planine Ivanščice (Ivančice), približno 2

Varaždin
Varaždin se prvi put spominje u pisanim izvorima 1181., a 1209. kralj Andrija II. dodjeljuje mu povlastice slobodnog kraljevskog grada. Naselje se razvijalo oko Starog