Kordun je povijesno-zemljopisna regija, dio bivše Vojne krajine u Hrvatskoj, danas u Ličko‑senjskoj i Karlovačkoj županiji. Omeđen je rijekom Koranom na jugu, na zapadu Mrežnicom, na sjeveru Kupom, na istoku Glinom i Petrovom gorom, a tzv. “suhom” granicom prema Bosni i Hercegovini. Istočna granica nije strogo definirana pa se Topusko često smatra i dijelom Banovine. Gradinsko naselje Turska Kosa pokraj Topuskoga bilo je značajno kultno središte Kolapijana o čemu svjedoče, pored pronađenih ostataka naselja i groblja, i nalazi oko 600 stiliziranih ljudskih i životinjskih figurica (6. – 3. st. pr. Kr.) koji se mogu vidjeti u Gradskom muzeju u Karlovcu. Kolapijani su bili ilirsko pleme koje je obitavalo na području današnjega Siska, Pokuplja, Banovine i Korduna, a ime su dobili po rijeci Kupi (lat. Colapis, kriva rijeka) oko koje su koncentrirani od kraja brončanoga doba.

Naziv Kordun dolazi od francuske riječi cordon militaire (vojni pojas), a označava obrambeni pojas protiv ofanzivnih snaga Osmanskoga Carstva formiran od niza krajiških čardaka (malih utvrda) duž rijeke Korane te srednjovjekovnih utvrda Drežnika, Slunja, Blagaja i Cetina. Tradicionalna hrvatska historiografija  smatrala je da se na današnjoj Petrovoj gori na Kordunu nalazio srednjovjekovni Gvozd. Međutim, ta se Petrova gora sve do 1445. zvala Slatska gora. Vjerojatno je dobila ime po crkvi sv. Petra i pavlinskom samostanu koji su još 1303. osnovani na posjedu Zlat u cilju širenja novoosnovanoga reda sv. Pavla Pustinjaka izvan matične Ugarske, među ostalim i na prostore tadašnje Slavonije, kako bi redovnici, u doba nakon provale Tatara aktivno sudjelovali u oporavku gospodarstva i napuštenih obradivih površina te sustavno njima upravljali. Prvi je put kompleks uništen 1394. provalom Osmanlija u to pogranično područje te su pavlini prisiljeni u više navrata napuštati svoj samostan, da bi 1545. zauvijek otišli s Petrove gore. U okviru hrvatsko-ugarske države to je područje podijeljeno između srednjovjekovnih županija Drežnika, Gore i Gorice. Feudalni gospodari bili su Nelipići, Babonići pa Frankopani, pod čiju je vlast došao veći dio Korduna tijekom 14. stoljeća. U Cetinu kod Slunja 1527. sastao se hrvatski sabor, koji je izabrao Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskoga kralja, a ubrzo nakon toga započelo je ustrojavanje Vojne krajine. Pritom je Kordun 1553. ušao u sastav Hrvatske krajine, za koju se od kraja 16. stoljeća ustalio naziv Karlovački generalat. Po oslobađanju od Osmanlija 1699. to područje, kao ni susjedne Lika i Banovina, nije vraćeno pod vlast hrvatskoga bana, već je u sastavu Vojne krajine sve do njezina ukidanja 1881. godine. Tek tada ulazi u sastav banske Hrvatske te je priključen Riječko-modruškoj županiji.

U Drugom svjetskom ratu Petrova Gora i područje Vojnića bili su jedno od najznačajnijih uporišta narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. Već u listopadu 1941. na Petrovoj Gori organiziran je rad Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Okružnog komiteta KPH za Karlovac te drugih institucija tadašnjega oslobodilačkog pokreta. Za rata ondje je radilo osam partizanskih bolnica, partizanska tiskara, vojno-mehaničke radionice, kovačnice, ljekarna, kožara i pekarnica.