Gorski kotar je planinski kraj u zaleđu Riječkoga zaljeva, koji je na sjeveru odvojen od Slovenije rijekama Kupom i Čabrankom, na istoku se postupno spušta u niže krške ravnjake, a na jugoistoku je povezan s Ogulinsko-plaščanskom udolinom i Likom. Zbog negostoljubiva krajolika u prošlosti je bio gotovo nenaseljeno i prometno slabo povezano područje koje je odvajalo unutrašnjost Hrvatske od kvarnerskoga primorja. U antici su prometni pravci formirani sjeverno i južno od Gorskoga kotara. U razdoblju Velike seobe naroda, kako bi se zaštitilo od invazija s istoka, Rimsko Carstvo gradi alpski obrambeni sustav (Claustra Alpium Iuliarum), koji se pružao od Tarsatike na moru (Rijeka), preko Grobničkog polja do Prezida u Gorskom kotaru i dalje prema Julijskim Alpama u Sloveniji.

Frankopani su prvi feudalni gospodari Gorskoga kotara, a dobili su ga u sklopu starohrvatskih župa Modruša i Vinodola. Iz isprava se doznaje da su primorska naselja Vinodola imala u Gorskom kotaru svoja općinska područja koja su zajednički koristila za ljetnu ispašu i opskrbu drvnom građom. U organizaciji crkvene vlasti Gorski kotar pripadao je Krbavskoj biskupiji od njezina osnutka 1185. godine, a potom Modruškoj. Od 14. stoljeća dolazi do znatnijeg razvoja pojedinih mjesta u Gorskom kotaru jer su Frankopani uspostavili trgovačke veze svojih imanja u primorju s onima u zaleđu te sa susjednim krajevima. Na putu trase koja je spajala obalu s Modrušem i Zagrebom razvile su se putne postaje, odmorišta, a potom i naselja koja su se sastojala od desetak kuća s pedeset ili nešto više stanovnika. U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se goranska sela Vrbovsko, Bosiljevo, Lukovdol i Gomirje u sklopu modruškog imanja kneza Bernardina Frankopana. Uz dozvolu kralja Žigmunda (1392) Ivan Frankopan započinje s iskorištavanjem rudnog bogatstva Gorskoga kotara (olovna, bakrena i željezna rudača, zlato i srebro). Međutim, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Gorskoga kotara situacija je posve drugačija. Iako neki izvori tzv. Kupsko-čabarsko područje s mjestima Prezid, Čabar i Gerovo smještaju u Kraljevinu Hrvatsku, a za druge je to područje “ničije zemlje” (terra nullius), stvarno su se ondje nalazili posjedi kranjske vlastele: turjaških grofova Auersperg, Ortenburžana od 1247., grofova Celjskih između 1418. i 1456. te Habsburgovaca. Većinsko stanovništvo sve do 16. stoljeća su Slovenci i Nijemci, a u crkvenom pogledu to je područje Akvilejske patrijaršije. Fridrich III. Habsburški posjed daje u najam Jurju Thurnu, koji je oženjen Jelenom (Helenom) Frankopan, a od njega čabarski kraj početkom 16. stoljeća u doživotni zakup uzima Krsto Frankopan (Troha, 2017: 5). Nakon Frankopana vlasnici posjeda postaju Zrinski u čije vrijeme Gorski kotar zahvaljujući rudnom i drvnom bogatstvu doživljava gospodarski procvat, a kao središta njihova vlastelinstva razvijaju se Brod na Kupi, Gerovo i Čabar. Od kraja 15. stoljeća i Gorski kotar je ugrožen stalnim prodorima i pljačkama osmanske vojske, uslijed kojih se dio domicilnog stanovništva odselio u sigurnije krajeve, a u Gorski kotar su se doselili izbjeglice sa zaposjednutih područja Dalmacije, Like i Bosne. Smaknućem Frankopana i Zrinskog njihova imanja su opljačkana i započelo je nazadovanje Gorskoga kotara. Tek gradnjom prometnica (Karoline, Lujzijane, željeznice) Gorski kotar dobiva ulogu najvažnijega prometnog pravca koji povezuje unutrašnjost s riječkom lukom.