Gorski kotar
Gorski kotar je planinski kraj u zaleđu Riječkoga zaljeva, koji je na sjeveru odvojen od Slovenije rijekama Kupom i Čabrankom, na istoku se postupno spušta u niže krške ravnjake, a na jugoistoku je povezan s Ogulinsko-plaščanskom udolinom i Likom. Zbog negostoljubiva krajolika u prošlosti je bio gotovo nenaseljeno i prometno slabo povezano područje koje je odvajalo unutrašnjost Hrvatske od kvarnerskoga primorja. U antici su prometni pravci formirani sjeverno i južno od Gorskoga kotara. U razdoblju Velike seobe naroda, kako bi se zaštitilo od invazija s istoka, Rimsko Carstvo gradi alpski obrambeni sustav (Claustra Alpium Iuliarum), koji se pružao od Tarsatike na moru (Rijeka), preko Grobničkog polja do Prezida u Gorskom kotaru i dalje prema Julijskim Alpama u Sloveniji.
Frankopani su prvi feudalni gospodari Gorskoga kotara, a dobili su ga u sklopu starohrvatskih župa Modruša i Vinodola. Iz isprava se doznaje da su primorska naselja Vinodola imala u Gorskom kotaru svoja općinska područja koja su zajednički koristila za ljetnu ispašu i opskrbu drvnom građom. U organizaciji crkvene vlasti Gorski kotar pripadao je Krbavskoj biskupiji od njezina osnutka 1185. godine, a potom Modruškoj. Od 14. stoljeća dolazi do znatnijeg razvoja pojedinih mjesta u Gorskom kotaru jer su Frankopani uspostavili trgovačke veze svojih imanja u primorju s onima u zaleđu te sa susjednim krajevima. Na putu trase koja je spajala obalu s Modrušem i Zagrebom razvile su se putne postaje, odmorišta, a potom i naselja koja su se sastojala od desetak kuća s pedeset ili nešto više stanovnika. U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se goranska sela Vrbovsko, Bosiljevo, Lukovdol i Gomirje u sklopu modruškog imanja kneza Bernardina Frankopana. Uz dozvolu kralja Žigmunda (1392) Ivan Frankopan započinje s iskorištavanjem rudnog bogatstva Gorskoga kotara (olovna, bakrena i željezna rudača, zlato i srebro). Međutim, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Gorskoga kotara situacija je posve drugačija. Iako neki izvori tzv. Kupsko-čabarsko područje s mjestima Prezid, Čabar i Gerovo smještaju u Kraljevinu Hrvatsku, a za druge je to područje “ničije zemlje” (terra nullius), stvarno su se ondje nalazili posjedi kranjske vlastele: turjaških grofova Auersperg, Ortenburžana od 1247., grofova Celjskih između 1418. i 1456. te Habsburgovaca. Većinsko stanovništvo sve do 16. stoljeća su Slovenci i Nijemci, a u crkvenom pogledu to je područje Akvilejske patrijaršije. Fridrich III. Habsburški posjed daje u najam Jurju Thurnu, koji je oženjen Jelenom (Helenom) Frankopan, a od njega čabarski kraj početkom 16. stoljeća u doživotni zakup uzima Krsto Frankopan (Troha, 2017: 5). Nakon Frankopana vlasnici posjeda postaju Zrinski u čije vrijeme Gorski kotar zahvaljujući rudnom i drvnom bogatstvu doživljava gospodarski procvat, a kao središta njihova vlastelinstva razvijaju se Brod na Kupi, Gerovo i Čabar. Od kraja 15. stoljeća i Gorski kotar je ugrožen stalnim prodorima i pljačkama osmanske vojske, uslijed kojih se dio domicilnog stanovništva odselio u sigurnije krajeve, a u Gorski kotar su se doselili izbjeglice sa zaposjednutih područja Dalmacije, Like i Bosne. Smaknućem Frankopana i Zrinskog njihova imanja su opljačkana i započelo je nazadovanje Gorskoga kotara. Tek gradnjom prometnica (Karoline, Lujzijane, željeznice) Gorski kotar dobiva ulogu najvažnijega prometnog pravca koji povezuje unutrašnjost s riječkom lukom.

Ledenice
Ledenice su mjesto sjeveroistočno od Novog Vinodolskog, smješteno na staroj cesti koja spaja Trsat i Senj. Iznad sadašnjega sela, koje zovu i Polje, na brdu,

Novi Vinodolski
Srednjovjekovni zapisi potvrđuju da je Novi Vinodolski bio političko i kulturno središte nekadašnje Vinodolske knežije. Utvrđeno gradsko naselje razvilo se oko frankopanskoga kaštela, izgrađenog sredinom

Crikvenica
Utemeljiteljem današnje Crikvenice smatra se knez Nikola IV. Frankopan, koji je 14. kolovoza 1412. potpisao darovnicu u svojem gradu Modrušu kojom je dozvolio gradnju samostana

Bribir
Bribir kao jedan od devet vinodolskih gradova dijeli sudbinu svih frankopanskih posjeda. Zbog ženidbenih ugovora i nesloge jedno je vrijeme u posjedu grofova Celjskih i

Grižane
Grižane, mjesto u Vinodolu, u srednjem je vijeku jedan od gradova Vinodolske gospoštije. Posjed je krčkih knezova Frankopana od 1225. Prvi put spominje se 1288.

Badanj
Badanj je izgrađen još u razdoblju kasne antike na komunikaciji koja povezuje Vinodol s morem, nasuprot starom gradu Kotoru, kako bi kontrolirao i branio pristup

Drivenik
Drivenik je selo u Vinodolu. Na vrhu brijega nalazi se stariji dio sela, kojeg čine ostaci nekadašnjeg utvrđenog naselja sa crkvom i renesansnim kaštelom, podignutim

Kraljevica
Područje današnjega grada u srednjem je vijeku pripadalo Vinodolskoj župi, odnosno od 1225. Frankopanima. Naselje se znatnije razvilo tek u 15. stoljeću, kada se 1443.

Hreljin
Danas sačuvane ruševine utvrđenoga naselja s kaštelom na obroncima brijega iznad Bakarca ostaci su srednjovjekovnoga Hreljina, jednog od devet frankopanskih kaštela, potpisnika Vinodolskog zakona. U

Sršćica
Prema tradiciji, ulaz u Bakarski zaljev u srednjem se vijeku zatvarao lancima, a u uvali Sršćica nekoć se nalazila frankopanska utvrda. Te tvrdnje morat će

Bakar
U srednjem vijeku Bakar je u sklopu Vinodola, od 1225. frankopanski posjed. Kao potpisnici Vinodolskog zakona iz Bakra se navode plovan Krstiha, pop Grubina, satnik

Grobnik
Grobnik je utvrđeni grad na vrhu brijega iznad Grobničkog polja i kanjona Rječine. Zahvaljujući povoljnom položaju naseljenost Grobnika može se pratiti kroz sva povijesna razdoblja.