Velebitsko podgorje naziv je za uzak dio hrvatskoga priobalja od Senja, a po nekim autorima od Žrnovnice, odnosno od Sv. Jurja do ušća Zrmanje s primorskom stranom Velebita i strmom obalom koju od otočnoga niza Krk–Prvić–Goli–Rab–Pag dijeli uski Velebitski kanal dug 121 kilometar, s prosječnom širinom 3 do 4 kilometra.

Kao Podgorje spominje se još od 14. stoljeća. U obalnom potezu od Senja do Barić Drage dio je Ličko-senjske županije, dok je južno Velebitsko podgorje u sastavu Zadarske županije. Sve do sredine 20. stoljeća, kada se gradi Jadranska magistrala kao jedina obalna cesta, primorska su mjesta bila povezana samo morem. Kopno je trajektnim linijama povezano s najbližim otocima (Stinica – Mišnjak na otoku Rabu i Prizna – Žigljen na otoku Pagu). Unatoč negostoljubivu okolišu Podgorje je naseljeno sigurno već više od deset tisuća godina. Najraniji tragovi prisutnosti ljudi na Velebitu pronađeni su u Vaganačkoj pećini i pripadaju razdoblju mezolitika. Veće naseljavanje bilježi se od brončanoga doba, kada sjevernim Jadranom gospodari pomorski narod Liburna, od kojih je dokumentirano više od 40 gradina. U razdoblju rimske vladavine radi kontrole komunikacija između obale i unutrašnjosti podno velebitskih prijevoja Vratnik, Oltari, Alan i Baške Oštarije formiraju se municipalna središta Senia – Senj, Lopsica –  Sveti Juraj, Ortopla (Ortopula) – vj. Stinica, Vegium – Karlobag i Argyruntum – Starigrad. Na prostoru od Senja do Maslenice evidentirano je i više srednjovjekovnih nalazišta (Senj, Sv. Juraj, Starigrad Senjski, Stinica, Prizna, Jablanac, Karlobag, Starigrad Paklenica, Rovanjska), ali osim Senja stanje njihove istraženosti tako je slabo da se svodi na nekoliko uopćenih podataka. I dok je veza Frankopana sa Senjom očigledna – budući da je Senj najvažniji frankopanski grad sve od 1254., kada postaju načelnici, pa do 1469., kada im ga oduzima kralj Matija Korvin – njihova uloga u Starigradu Senjskom, Cesarici, Jablancu i susjednom Rabu, iako poznata, malo je spominjana i rijetko istraživana.

Dolaskom Osmanlija u neposrednu blizinu domicilno stanovništvo napušta Velebitsko podgorje ili povijesnu Morlakiju, koja postaje poprište osmanskih, habsburških i mletačkih sukoba te pljačkaških pohoda sve do kraja 17. stoljeća, kada je naseljeno Bunjevcima, Hrvatima iz susjednih krajeva koji su još uvijek bili pod turskom vlašću. Nakon reorganizacije Vojne krajine 1746., područje župa Sv. Juraj, Lukovo Otočko, Starigrad, Jablanac i Prizna pripalo je Otočkoj pukovniji (satnije Svetojuračka i Jablanačka), a Karlobag i župe koje su se od njega odvojile (Ledenik/Oštarije, Cesarica i Lukovo Šugarje) pripale su Ličkoj pukovniji i Smiljanskoj satniji (Bogović, 2018: 8).

Na Velebitu, najvećoj hrvatskoj planini i najvećem zaštićenom području Hrvatske izdvojena su dva nacionalna parka – Paklenica i Sjeverni Velebit, strogi rezervati Hajdučki i Rožanski kukovi, Park prirode Velebit, posebni rezervati Šumski predjel Štirovača na Srednjem Velebitu, Spomenik prirode Zavratnica, Lukina jama, Spomenik parkovne arhitekture Velebitski botanički vrt ispod Zavižana u Modrić dolcu, koji će oduševiti sve ljubitelje nedirnute prirode. Svoja znanja možete proširiti u prvom šumarskom muzeju u Hrvatskoj, otvorenom u Krasnu 2005. na 240. obljetnicu postojanja Šumarije u tom mjestu.