Krk je otok u Kvarnerskom zaljevu i prapostojbina je knezova Krčkih. Od 1980. Krk je spojen s kopnom mostom koji se oslanja na priobalni otočić Svetoga Marka u Malim vratima. Zbog svojega povoljnog položaja i ugodne klime otok je naseljen još u prapovijesti te obiluje ostacima materijalne kulture kroz sva povijesna razdoblja. U rimsko doba na otoku Krku (Curicta) postojala su dva značajna naselja: Krk (Curicum) i Fulfinij (Fulfinum) kraj Omišlja. Raspadom Zapadnoga Rimskog Carstva 476. otok dolazi u sastav Bizantskoga Carstva, a potom pod mletačku upravu. Da je Krk tijekom 11. stoljeća pripadao hrvatskoj državi, dokazuje Bašćanska ploča u kojoj se spominje kralj Hrvata, Zvonimir. Negdje od 1118. Krk ponovno potpada pod mletačku vlast, a otokom i gradom, kao mletački vazali, upravljaju knezovi Krčki. Znanost još nije dala konačne odgovore na pitanje jesu li knezovi Krčki bili pripadnici lokalnoga plemstva, plemići prispjeli iz Venecije, a rodbinski povezani s rimskim Frangipanima ili pak hrvatsko plemstvo koje je s kopna prešlo na otok u doba kralja Zvonimira. Od Zadarskoga mira (1358), kad se Venecija morala odreći svojih posjeda u Dalmaciji i na Kvarnerskim otocima, pa sve do 1480. otok Krk se nalazio u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, a knezovi Krčki bili su podanici samo jednoga gospodara, hrvatsko-ugarskoga kralja.

U srednjem vijeku grad Krk je gradska općina s posebnim municipalnim pravima, a preostali dio otoka podijeljen je na četiri općine (communae) kojima uime knezova Krčkih upravljaju potknežini. Ti su potknežini (vicecomites) stanovali u kaštelima (castris, castellis): Omišlju, Dobrinju, Vrbniku i Baški, a potkraj 15. stoljeća osnovana je na zapadnoj strani otoka od pridošlica Vlaha peta općina s kaštelom Dubašnica (Klaić, 1901: 35). Poslije smrti Nikole IV. Frankopani su međusobno podijelili posjede, ali uprava nad Krkom i Senjom ostala je zajednička. Godine 1452. otokom je zavladao Nikolin sin Ivan VII. Frankopan, koji se čvršće vezao uz Veneciju, pa joj je oporučno ostavio otok u slučaju da umre bez muških potomaka. Kako se sukobio s kraljem Matijom Korvinom zbog pokušaja osvajanja vinodolskih imanja koja su bila u posjedu brata mu Martina IV., kralj na njega šalje Blaža Podmanickog (Mađara) koji se 1480. iskrcao s vojskom na Krku. Ne mogavši se samostalno obraniti Ivan VII. zatražio je pomoć Venecije, te je mletačka vojska prisilila Podmanickoga na povlačenje i zauzela otok. Iako je otok formalno ostao frankopanski do 1486. kad umire Ivan VII., vlast je bila u rukama mletačkih providura. Venecija vlada Krkom sve do ukidanja Republike 1797. godine.